Redspark intervju #3 – Od služenja imperijalistima do služenja narodu
Za ovaj intervju razgovarali smo sa Vilom (eng. Will), bivšim padobrancem američke armije, koji sebe opisuje kao bivšeg “imperijalističkog psa čuvara” – tj. kao neko ko je radio za imperijaliste kao što pas štiti i čuva imovinu. Iskustva u Iraku 2006.-2007. i u Avganistanu 2009.-2010. godine dovela su ga do zaključka da je njegov angažman tamo bio u službi imperijalista i kapitalista, a ne radničke klase bilo koje zemlje. Drug Vil od tada radi sa većinom američkih antiratnih, mirovnih ili antiimperijalističkih organizacija, i danas je direktor i osnivač internetske stranice The Peace Report (srp. Mirovni izvještaj), medija za antiimperijalističke vijesti.
Redspark: Prešli si put od priključivanja vojsci SAD-a kako biste se borili u “ratu vaše generacije”, preko mirovnog aktiviste i pacifiste, do protivljenja militarizmu, a na kraju i imperijalizmu. U zadnje vrijeme proučavate komunističku teoriju i filozofiju. Možete li nam reći kroz šta ste sve prošli da biste bili tu gdje ste danas?
Moram da ispravim Vaše pitanje. Nikad nisam bio pacifista, samo sam vjerovao u nenasilne strategije, u koje danas više ne vjerujem. Pošto sam učestvovao u dva rata, iskusio sam nasilje i najradije bih da ga nikad više ne doživim. Da su nenasilne strategije uspješne u mijenjanju društva, zašto bismo izabrali nasilje? Naravno, mi revolucionarni komunisti shvatamo da to nije tačno. “Revolucionarno nasilje” je nužnost da bismo promijenili društvo. To sada shvatam.
Dok sam služio u vojsci, bio sam hrišćanin, konzervativac i republikanac. Većina vojnika glasa za Republikansku partiju jer ova partija svake godine povećava vojničke nadnice. Međutim, kada sam napustio vojsku, počeo sam sve da preispitujem. Moja prva vojna misija, koja je bila u Iraku, natjerala me da postavim mnogo pitanja, ali nikada nisam našao odgovore: zašto smo u Iraku? Protiv koga se borimo? Vrijedi li to? Zašto se stvari pogoršavaju? Da li je ljude u Americi uopšte briga? I nakon toga sam nastavio da preispitujem stvari, ali nikada nisam imao dovoljno vremena ili resursa da dublje potražim odgovore. Ali kada sam opet postao civil i počeo da studiram američku vanjsku politiku i njenu istoriju na fakultetu, proširili su mi se vidici.
Počeo sam sa temom koja je bila veoma lična, kako meni tako i milijardama ljudi, a to je religija. Počeo sam da preispitujem hrišćanstvo, naročito u SAD-u. Nakon prve godine povratka u civilni život, odbacio sam religiju i postao militantni ateista. Kritikovao sam svu religiju, ali nakon mnogo svađa i izgubljenih prijateljstava, shvatio sam da religija zapravo nije ključno pitanje, pa sam tako počeo tražiti na drugim mjestima.
Potom sam otkrio Projekat Venera (eng. The Venus Project): organizaciju koja je antikapitalistička i zagovara najviši oblik egalitarističkog i održivog društva koje prevazilazi nacionalnost, religiju, politiku i kulturu. Oni su osmislili najidealniji svijet koji bi se mogao zamisliti. Ova organizacija mi je pomogla da shvatim koji su trenutno najveći problemi kapitalizma i pokazala mi je šta je moguće u budućnosti. Navukao sam se. Nekoliko godina sam učestvovao u organizaciji projekta na lokalnom nivou: držao sam predavanja i pravio obrazovne videe i propagandu. Čak sam se tri puta sreo sa osnivačem Projekta Venera, Žakom Freskoom (eng. Jacque Fresco) i intervjuisao sam ga dva puta.
Nakon nekoliko godina, imao sam mnogo pitanja na koja Projekat Venera nije mogao odgovoriti. Najbitnije pitanje je bilo: kako stići do toga? Kako da pređemo sa ovog usranog kapitalističkog društva na bolje društvo u kome će ljudi biti što je moguće slobodniji, a da istovremeno postoji održiva ekonomija? Pronašao sam anarhizam.
Pokušao sam da proučavam istoriju anarhizma, naročito u SAD-u. To me je inspirisalo i dovelo na revolucionarni put. Dalo mi je odgovor na mnoga pitanja. Mnogo bolje sam razumio kompleksnosti kapitalizma. Međutim, opet sam došao do mnogih pitanja na koje anarhizam nije mogao dati odgovor. U najvećoj mjeri, tražio sam primjere ukidanja kapitalizma i države kako bi se stvorio bolji svijet. Kada sam potražio primjere stvaranja i održavanja anarhističih društava, nisam mogao da nađem mnogo primjera, a vrlo vjerovatno niti jedan.
Prije dvije godine počeo sam da se interesujem za socijalizam. To je bilo teško. Postoje mnoge vrste socijalista i mnogo različitih teorija. Sam sam istraživao u jednom ogromnom polju različitih oblika socijalizma.
Htio sam da proučavam stvarne i opipljive primjere ukidanja kapitalizma. Naravno da me privukla Kineska revolucija pošto sam i sam iz istočne Azije (polu-Korejac) i učio sam o Kineskoj revoluciji na buržoaskom univerzitetu u Kaliforniji. Onda sam pronašao prijatelja maoistu, koji mi je postao mentor, i koji je odgovorio na skoro sva moja pitanja o socijalizmu, komunizmu i maoizmu. Opet sam se navukao.
Maoizam mi je zaista pomogao da se izborim sa svom negativnom propagandom u koju sam vjerovao, naročito iz anarhističke perspektive. Anarhisti vide hijerarhiju kao glavni problem, a socijalistička društva i dalje imaju državnu strukturu. Prije sam vjerovao da su socijalisti ljudi sa dobrim namjerama koje su iskvarili hijerarhija, država i njen birokratski aparat. Maoizam, a posebno čitanje Maove literature i linija masa, mi je pokazao da komunisti uvijek razmišljaju o stvaranju boljeg društva. Maoisti se bave ovim problemima koje sam prethodno naveo i neuspjesima. Stvarno me iznenadilo da su komunisti, a naročito maoisti, toliko posvećeni pronalaženju ravnoteže između ukidanja kapitalizma i stvaranja svijeta koji odgovara svim ljudima.
Učenje o marksizmu mi je stvarno pomoglo da razumijem svijet kroz klasnu analizu ili klasnu borbu. Izoštrilo mi je kritičko razmišljanje i usmjerilo mi je pažnju.
Lenjinizam mi je pomogao da razumijem imperijalizam i nužnost avangarde. Takođe je imalo svoj udio u tome da razumijem nužnost revolucije.
Maoizam mi je pomogao da razumijem da se klasna borba nastavlja u socijalizmu, ali najviše mi je pomogao da shvatim da je revolucija nauka. Pored toga, maoizam mi je pokazao da se komunisti izrazito koncentrišu na rješavanje problema koji su u vezi sa pristupom “odozgo na dolje” (eng. top-down) u upravljanju socijalističkom državom. Principi linije masa, teorija i praksa, Maova teorija o protivrječnosti, vojne strategije, masovni pokreti ispravljanja grešaka i druge stvari su me privukle marksizmu-lenjinizmu-maoizmu. Svi ovi principi su mi pokazali koliko su komunisti zaista posvećeni i koliko se oni bore i razmišljaju u pravcu oslobođenja.
Danas, ja sam marksista-lenjinista-maoista, i veoma mnogo sam se razvio od ove teorije i prakse.
Redspark: Možete li nam reći na koji način su se promijenile vaše ideje o nasilju i vojsci i na koji način?
Nekada sam htio da se riješim sveg nasilja kojem sam se naučio i koje sam iskusio u toku služenja u vojsci SAD-a. Sada, kada mnogo dublje razumijem komunizam, shvatam da je revolucionarno nasilje itekako potrebno da bismo zbacili buržoaziju. Američki veterani, nakon 17 i više godina borbe, posjeduju vještine koje se mogu iskoristiti u klasnoj borbi.
Puške, granate, borba prsa o prsa, vježbe pucanja, urbano gerilsko ratovanje, unutrašnja povezanost jedinica, disciplina i mnogo drugih stvari – ove vještine i iskustva se mogu koristiti u borbi protiv buržoazije.
Moje viđenje “nasilja” se promijenilo kada sam shvatio da nenasilan put ne može ostvariti uspjeh, ali isto tako kada sam shvatio da komunisti koriste nasilje samo iz razloga jer je to potrebno. Ovaj put nije nasumično odabran. On se pokazao i kroz teoriju i kroz praksu, i takođe se pokazao istinitim u zadnjim revolucijama: Pariskoj komuni, Ruskoj revoluciji i Kineskoj revoluciji. Zbog toga što nama svima doslovno ističe vrijeme zbog klimatskih promjena, potrebna su nam rješenja koja dokazano imaju uspjeha. MLM je rješenje, a revolucionarno nasilje nam je potrebno da bismo zbacili buržoaziju.
Neki se mogu zapitati zašto nam uopšte treba nasilje? Ako pravilno analiziramo istoriju, možemo dosta toga da naučimo od neuspjeha svih nenasilnih pristupa ukidanja kapitalizma. Reformizam postoji u Evropi više od 100 godina, a kapitalizam još postoji i prijeti čitavom svijetu. Parlamentarne pobjede, poput Aljendeove u Čileu, nisu uspjele da nam donesu socijalizam. Socijaldemokrate su pratile pogrešan put, i na kraju se pokazalo da oni nisu bili istinski borci radničke klase. Proletarijat je pokušao da sruši kapitalizam na svaki mogući nenasilan način, i svaki put je bio neuspješan. Vrijeme je da postanemo ozbiljni po pitanju upotrebe revolucionarnog nasilja da bismo ukinuli kapitalizam. Kao što je Karl Marks rekao: “Materijalnu silu može da ukine samo materijalna sila.”
Redspark: Među maoistima u imperijalističkim zemljama postoji veliki interes za izučavanje vojne teorije, posebno narodnog rata. S obzirom da ste služili u buržoaskoj vojsci i da ste se borili u imperijalističkom ratu, kakvo je vaše viđenje toga?
Većina američkih vojnika nikad ne izučava vojne strategije. To je rezervisano za oficire, a ja sam regrutovan. Odvojenost između regrutovanih vojnika i oficira je neka vrsta klasnog sistema unutar vojske. Oficiri su zapovjednici, ili, kako ih mi nazivamo, “piskarala”, jer oni zapravo ništa ne rade. To je kao odnos kapitaliste i radnika.
Međutim, ono što moram naglasiti je da imperijalističke zemlje, posebno SAD, imaju snažne armije. Vojnici su dobro opremljeni i spremni su da izvrše skoro svako naređenje. Nema sumnje da bi američki vojnici na zapovijed pucali po američkim civilima. U to sam potpuno siguran. Kakva god strategija da se razvije ili prati u imperijalističkim državama, ljudi moraju da shvate tu činjenicu.
Redspark: Dosta ste radili sa veteranima u SAD-u. Kakva je situacija po pitanju njih i revolucionarnog potencijala?
Nakon svakog velikog rata u američkoj istoriji, veterani su uvijek posjedovali revolucionarni potencijal, ili su i sami postajali revolucionari. Međutim, moja generacija – veterani Iraka i Avganistana – u potpunosti su drugačiji. Mogu na prste izbrojati broj veterana iz moje generacije koji su postali iskreni revolucionari (komunisti). Ali zato, volio bih da objasnim zašto je moja generacija veterana drugačija.
Velika razlika je u tome što su sukobi u Iraku i Avganistanu prvi veliki sukobi koji nisu zahtijevali obaveznu regrutaciju. Svi američki vojnici tamo su bili “volonteri”. Stavio sam “volonteri” u navodnike jer je jasno da vojnici dolaze iz siromašnih okruženja i da se priključuju vojsci isključivo zbog ekonomskih razloga, ili da bi dobili zdravstveno osiguranje za sebe ili za svoju porodicu. Drugi razlog je što dobiju besplatno fakultetsko obrazovanje. Kada radnička klasa “samovoljno” pristupi vojnoj službi, oni postanu zavisni od nje i onda će uraditi šta god je potrebno da bi sačuvali svoje beneficije.
Hegemonija buržoaske ideologije je veoma jaka u mojoj generaciji veterana. Vrlo je teško natjerati veterane da preispitaju svoju “službu” i ratove. Oni zaista vjeruju da je svijet postao bolje mjesto zbog njihovih postupaka. Da li ste vidjeli američke veterane da govore protiv ratova? To je vrlo rijetko, posebno u poređenju sa ratom u Vijetnamu.
Jedan od glavnih problema je u tome što veterani zapravo internalizuju mnoge stvari. Vjerujem da se to dešava zbog neoliberalizma. Iako je neoliberalizam uglavnom ekonomsko pitanje, takođe postoji i njegov kulturni uticaj. Jedan od takvih uticaja je i individualizacija svega. Mnogi veterani, kada se vrate kući, priznaju da imaju PTSP i povredu savjesti, a nakon toga ili pišu poeziju ili se ubiju. Trenutno je vrlo visoka stopa samoubistva veterana. Svakog dana, njih 20 sebi oduzme život. Takođe, komunističke organizacije koje trenutno postoje u SAD-u nisu privlačne veteranima. Revolucionarno organizovanje zahtijeva radikalnu promjenu, i mislim da bismo uvijek trebali ciljati na to da vrbujemo veterane. Veterani predstavljaju veliki broj američke populacije, skoro 10 procenata. Veterani posjeduju mnoge vještine i američki narod ih poštuje. Nakon proučavanja američke istorije, uvidio sam da su veterani bili učesnici mnogih pobuna i ustanaka: Šejsovog ustanka, Bejkonovog ustanka, Rudarskih ratova, Bonusne armije, pobune tokom rata u Vijetnamu i mnogih drugih. Primjena univerzalnih principa u skladu sa specifičnom situacijom je dio maoizma. Na osnovu toga moramo da djelujemo.