Dječakovo buđenje

Prije četrdeset godina, odrastao sam kao dijete sa invaliditetom, obavijen siromaštvom. Sad se pitam kako sam se suočio sa svijetom. U društvu, a ni meni, nije bilo svijesti da 90% djece sa invaliditetom treba posebne pogodnosti da bi ostvarilo svoje mogućnosti. Roditelji su se više brinuli oko toga kako ću se suočiti sa svijetom nego za moje obrazovanje. Majka bi me na rukama nosila da gledam film ili u tradicionalni teatar van našeg sela. Otac bi me vozio na biciklu da mi pokaže rijeku, ili bengalski zaliv, gdje je nestajala rijeka Godivari. Ali nakon što se porodica preselila u Amalapuram naselje, majka nije htjela da izlazi. Propuštao sam časove u hramu Šive, i prijatelje kada vode stoku na ispašu na obali potoka, gdje bih sjedio satima.

Uskoro sam saznao da postoji osnovna opštinska škola blizu naše iznajmljene kuće. Jednog dana, tajno sam se molio rukama na putu do škole. Naišao sam na velike stepenice nakon kapije;  iza toga je bila velika soba gdje je osoba sjedila u stolici za radnim stolom sa štapom u ruci. Bilo mi je nemoguće da se popnem uz te stepenice. Sjedio sam dva ili tri sata ispod tih stepenica.

Niko me nije primijetio niti postavljao kakva pitanja. Onda sam se polako zaputio kući. Majka me već svuda tražila i bila je bijesna. To je bio prvi put da sam sam napustio kuću. Od tada, svako jutro prije nego što bi molitve završile i prije nego što bi časovi počeli, išao sam do škole i čekao kod stepenica. Nakon nekog vremena, učitelji su počeli razgovarati sa mnom. Direktor se derao na mene: “Ovo nije vrijeme za prijem; dođi u junu iduće godine.” Ostavši bez riječi, polako sam se izvukao.

Nisam rekao majci šta se desilo. Iduće jutro sam otišao opet. Kapija nije bila otvorena. Nakon nekog vremena se pojavio učitelj i otvorio je kapiju. Nosio je bijele tradicionalne hlače i žutu majicu. Vidio je da čekam pred kapijom na putu. Nasmijao mi se, i ja sam se njemu nasmijao. Pitao me je za porodicu, i odakle dolazim. Molio sam ga da mi dozvoli da sjedim na stepenicama o da gledam učenike kako uče. Rekao je da to nije moguće, i da direktor to neće dozvoliti. Ćutao sam, ali sam ga pratio unutra. Direktor je došao i, ignorišuću me, požurio je unutra.

Od tada, svako jutro, polako bih se popeo uz stepenice prije nego što je došao direktor, sjeo bih na dasku od prozora, i odatle sam pratio časove trećeg i četvrtog razreda koji su se odvijali u jednoj učionici. Začudo, niko se nije žalio, ali nekad bi mi se učenici smijali. Učitelj, Ganapati, mi je jednog dana postavio pitanja. Razumio sam sve što je podučavao. Ućutkivao bi djecu kad god su gledala u mene i smijala se.

Nakon nekoliko mjeseci, direktor me pozvao. Sjeo sam na pod pored njegove stolice. Rekao je da mogu doći svaki dan i da prisustvujem časovima drugog razreda. Školski inspektor je trebao doći te sedmice i nije me smio vidjeti kako sjedim ispred učionice. Za razliku od prvog puta, bio je pristojan. Ja sam bio presretan.

Htio sam požuriti nazad majci da joj kažem da mogu sjediti u školi, ali mi je direktor strogo rekao da sjedim na času i da pratim.

Inspektor me pitao nekoliko pitanja iz knjiga za drugi razred. Odgovorio sam mu brzo i tačno. Vidio sam da cijeni moj trud. Pričao je tihim glasom sa direktorom. Idućeg dana, direktor mi je rekao da ću biti testiran na sve predmete iz trećeg razreda. Prošao sam test bez ikakve pripreme. Bio sam unaprijeđen u četvrti razred u sred akademske godine. Iduće godine, bio bih u petom razredu.

Svako mi je govorio da je obrazovanje put prema mom spasenju. Nazad u selu, oni koji su me zvali “bogaljem”, umjesto mojim pravim imenom, su se odjednom preobratili na ovo gledište, posebno nakon što su me primili u srednju školu “Sveti Jovan” nakon petog razreda. Ta škola je promijenila moj život van svih granica.

(G.N. Saibaba, profesor na Delhi univerzitetu, optužen da je maoistički aktivista.)

Isak Levi

Urednik na: Dijalektika